Osnovna škola Julija Kempfa Požega

In memoriam: Ljiljana Pavlica, prof. (1956.-2018.)

Građanke i građane Slavonske Atene i cijele Zlatne doline pogodila je tužna vijest o odlasku profesorice Ljiljane Pavlice. Rođena je 1956. godine. Nakon osnovne škole završila je gimnaziju u Slavonskoj Požegi. Studij hrvatskoga jezika i književnosti te ruskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je u osnovnoj i srednjoj školi kao uzorna profesorica. Posljednji dio svoga radnog vijeka bila je zaposlena u knjižnici Osnovne škole Julija Kempfa u Požegi.

Izvela je na put tisuće učenika. Posebno se istaknula u individualnom pristupu učenicima s posebnim potrebama, ali i s darovitom djecom koja su usmjerena prema čitanju i pisanom izražavanju. Bila je lektorica brojnih znanstvenih radova i raznih publikacija. Jezik, književnost, psihologija i pedagogija područja su koja je izvrsno poznavala. Ta znanja pomagala su joj u obrazovanju i odgoju niza generacija njezinih učenika. Voljela je svoj posao. Bila je odgovorna i marljiva u svemu što je radila. Odrasla je uz oca znanstvenika te je od djetinjstva razvijala svoju privrženost pisanoj riječi. Svoj pogled na svijet oblikovala je pod utjecajem vodećih svjetskih i domaćih pisaca. Izvrsno je poznavala književni opus ruskih književnika poput Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, Turgenjeva i niza drugih. Voljela je djela Ive Andrića i Isidore Sekulić. Na njezin intelektualni i ljudski habitus značajno su utjecala i književna djela iz pera Petra II. Petrovića Njegoša. Posebno je voljela dječju književnost. Bila je sjajan stručnjak za hrvatski jezik i književnost. Čitala je mnogo i svakodnevno. Riječ je o intelektualki  širokoga formata i kompleksnih razmišljanja.

Ljiljana je bila tiha, povučena, skromna i samozatajna. Voljela je svoje bližnje i uvijek im bila spremna pomoći u nevoljama. Imala je malo prijatelja. Riječ je o desetak ljudi koji su dijelili njezinu ljubav prema literaturi. Njezino mišljenje mnogima je bilo spasonosni putokaz u prijelomnim trenucima života. Bila je ugodna sugovornica.

Voljela je prirodu, posebno životinje. Njezina razmišljanja tijekom naših subotnjih druženja uz kavu bila su prava riznica znanja i mudrosti.

Dane bolesti proživjela je dostojanstveno kao i cijeli svoj život. Nikada se nije žalila, a mnogo je trpjela. Bila je cijenjena u svojoj sredini. Pojedinci su joj učinili velike nepravde. Na zlo nikada nije zlom uzvraćala. Strpljivo je podnosila svoju muku. Lako je opraštala. I tada su knjige bile njezine najvjernije suputnice.

Bila je istaknuta suradnica Povijesnoga društva Požega. Njezini savjeti u planiranju i realizaciji brojnih projekata bili su izuzetno dragocjeni.

Teško je zamisliti da više nećemo susretati kolegicu Ljiljanu i s njom razmjenjivati misli o životu, bolesti, učenju, čitanju, pisanju, smrti, vjeri, prirodi. Otišla je iz naše sredine tiho kako je živjela. Trajan spomen njezine prisutnosti ostat će u našim srcima i mislima.

Vinko Tadić, prof., predsjednik Povijesnog društva Požega